14th February, 2010
Glider
Za glavnog državnog odvjetnika RH, ponovo je izabran Mladen Bajić. Tu funkciju obnašao je proteklih osam godina, a nastaviti će još neko vrijeme. Ta činjenica ne bi bila neobična i problematična da se ovdje ne radi o čovjeku koji tih osam godina nije radio ama baš ništa!
Tako je. Mladen Bajić na svojoj funkciji nije postigao apsolutno ništa. Jedini njegov ozbiljan potez vjerojatno je bilo naručivanje novog seta spajalica za svoj ured. Veliko ništa dobilo je novu definiciju. Uskoro ćemo neradnicima govoriti: radiš ko Bajić! Naradio si se ko Mladen Bajić na svom položaju! Radiš ko državni odvjetnik!
Nemojmo se zavaravati, sve velike protukorupcijske akcije u zadnjih šest mjeseci nisu uzrokovane radom državnog odvjetnika, a ni dolaskom nove premijerke Jadranke Kosor. Svakome je jasno da je odlaskom Sanadera nestao veto sa istraživanja poslovanja državnih firmi. Za njegove vladavine nije pokrenuta nikakva akcija jer nije smjela biti pokrenuta. Sada kada se lavina zakotrljala, evidentno je da svi tragovi vode prema Ivi Sanaderu. Možda ja onda bezrazložno optužujem Mladena Bajića za nerad? Pa možda on nije smio ništa istraživati jer mu nisu dali?
Glupost, velika glupost. Zadaća državnog odvjetnika je djelovanje po zakonu u interesu države i njenih građana, a ne u interesu pojedinaca koji vuku konce. Takav kakav je, Mladen Bajić bio je poslušan kao vjeran pas i dokazao se kao veći papak od Gibonnija. Ono, sad kad je otišla glava hobotnice, sad je on frajer i sad je on zaslužan za otkrivanje svih afera i ostalih pizdarija za koje su ionako svi znali, al se nitko nije usudio ništa poduzimati.
Kad smo već kod tih afera, opće je poznato da su ih otkrili novinari, a ne državni odvjetnik i njegova ekipa. O svakoj od njih, prvo se pisalo u novinama, da bi se onda državni odvjetnik sjetio podnijeti pokoju prijavu. A čak i danas, kada se čini da više nema nedodirljivih, Bajić u svojim ladicama na ledu drži beskonačno mnogo prijava. Kao što je preko dvjesto onih koje upozoravaju na korumpiranost zagrebačkog gradonačelnika i mnogih drugih krupnih riba.
I vidi čuda, za novi mandat predložila ga je upravo vladajuća stranka.! Protivi se samo oporba, a podržava ga čak i predsjednik republike na odlasku. S obzirom na to da je Bajić do sada vjerno služio interesima HDZ-a, nimalo ne iznenađuje što oni žele da se on zadrži još neko vrijeme. Koristan im je kao najkorisnija alatka. Poslužit će ti kad ga zatrebaš, što je bilo u zadnjih pola godine, a kad završiš s njim, spremiš ga u kutiju i tamo ostaje neaktivan kao i prije.
Ovo je samo jedan u nizu slučajeva i situacija koje pokazuju kako živimo u pravoj banana - državi, kakve se ne bi posramili ni totalitarni diktatori iz srca Afrike.
Posted at 2:09 pm | Comment (1)
8th January, 2010
Tempted
Prije svega, ja kao Hrvat rođen u Hrvatskoj želim da mi i predsjednik bude Hrvat. To je osnova svega. Od dvojice ponuđenih samo jedan odgovara tome.
Nadalje, želim predsjednika koji nije pička. A pička je zasigurno netko tko osam mjeseci nakon što je po četvrti put osvojio mjesto gradonačelnika iz čista mira pošalje birače u pičku materinu i kaže da se želi igrat predsjednika. Pazi ti to! Vladaš gradom, u kojem si usputno rečeno uljez, nedodirljiv si i odjednom bi na najzabavniju funkciju u državi. A što onda s gradom? Ko ga jebe? Ma nema veze, ionako idemo na sve ili ništa, a to uključuje kampanju za koju se fekalije čine kao pojam čistoće. I kad izgubiš izbore, kako ćeš onda sugrađanima pogledati u oči? ”Joj oprostite ljudi, morao sam probat, nemojte mi sada zamjeriti.”-reče gradonačelnik vrativši se na svoju funkciju i krene prepisivati dio zarade od komunalija na novu donaciju za KUD Mostar.
Jednom davno, u siječnju godine gospodnje 2001., vozeći se svojim terencem po sjevernim oblastima grada Zagreba, jedan je čovjek skrivio prometnu nesreću. Ok, desi se svima, no taj je čovjek pobjegao s mjesta nesreće. Potom je pobjegao i od policije, koja ga je ipak sustigla. Ne samo to, on je povrh svega toga bio u alkoholiziranom stanju iliti pijan ko letva, a kao vrhunac toga pokušao se nagoditi s policajcima kako bi se sve što mirnije rješilo, što u jeziku pravne države znači da im je ponudio mito.
E to je prava pička, a ne frajer! Taj čovjek se danas u svojoj predizbornoj kampanji diči moralom i svojim katoličkim odgojem. Crkva je uz njega! Bio bih i ja da mi je dao tolike novce od blesavih zagrepčana koji ne razlikuju analnu šupljinu od nosne šupljine. Kog briga što je za njega ustav nešto što se jede, kad kaže da je pravi katolik i uz to pravi ercegovac, kako njegova ponosna majka kaže. Valja skinuti kapu takvom čovjeku, a prvi u redu za to zasigurno su stanari Kupske ulice.
Sjećate se njih? Ma da, to su oni ljudi koji su živjeli u onoj ulici koja se urušila. Gdje su sada? Nemam pojma, a nema ni gradonačelnik. Ili predsjednik? Ma vratimo se na tu ulicu. Prije nekoliko godina, ta se ulica urušila zbog iskopavanja uz nju, iskopavanja za koja nije postojala dozvola, tj. kada je gradonačelnik dopustio to, nikome i nije trebala dozvola. Do dana današnjeg, nitko nije odgovarao za nemili događaj u kojem pukom srećom nitko nije izgubio život, ali su stanari te ulice izgubili domove.
U Travnom je izgrađena crkva. Novo, moderno crkveno zdanje, kojim bi se ponosio svaki župnik koji drži do sebe. Praktički do prekjučer, na mjestu gdje je sada ta crkva, nalazio se park s dječjim igralištem u kojem je svakodnevno uživalo brdo klinaca. Naselje je i koncipirano da između zgrada bude zelena površina za razonodu i lijep pogled kako bi se razbila monotonija betona. No, netko je odlučio da se upravo tu izgradi nova crkva. Nekome je sasvim nebitno bilo to što iza tih zgrada, par stotina metara dalje postoji sasvim adekvatan prostor za taj vjerski objekt. Za tu izgradnju bila je potrebna građevinska dozvola, a kako bi se došlo do nje, valja se prilično namučiti i dokazati da imate zdravog razuma i da je prostor prikladan.
Crkva podržava zagrebačkog gradonačelnika u želji da postane predsjednik. Njenim sljedbenicima bilo bi bolje da glasuju za njega ili…neće ići u raj?
A sada je vrijeme za malo zdravorazumske logike koja će i najzatupljenijima objasniti zašto naš gradonačelnik ne bi trebao biti tamo gdje je. U gradu se dešava hrpa problema, što se vidi gdje god se okrenete, iako se problemi pokušavaju zakamuflirati. U redu, recimo da u nekom paralelnom svijetu gradonačelnik za njih nije odgovoran jer nije znao za sve što se događa. Genijalno! Pa ako je tako, onda je on jednostavno idiot i kao takav ne može obavljati obavljati funkciju koju obavlja. On mora znati za te stvari jer je glavni šef svega u gradu. Postoji nešto što se zove zapovijedna odgovornost. Ako je sudjelovao u svim aferama za koje ga se optužuje, onda je jednostavno najveća kriminalčina koju je Zagreb ikad vidio i mjesto mu je iza rešetaka. Znači, jedna od ove dvije opcije je istina i koja god to bila, jasno je da naš gradonačelnik ne smije biti na svojem položaju.
Koja pička moraš biti da u određenoj stranci provedeš najbolje godine i onda se preko noći okreneš protiv njih i počneš pljuvat po onome za što si se sam zalagao do prekjučer. Sada u završetku kampanje uopće ti ne pada na pamet reći bilo što konstruktivno, već ti je jedino na umu kako ocrniti protivnika neutemeljenim lažima i podvalama. U takvoj kampanji, jedan od članova tvojeg izbornog stožera između ostalog je i jedan profesor s Fakulteta političkih znanosti. Krasan profesor.
U nedjelju su izbori. Idemo glasat?
Posted at 12:26 pm | Comments (7)
9th December, 2009
Tremor
Od mnogobrojnih apsurda na našem faksu, trenutno su me najviše naživcirali odnosi s javnošću. Konkretnije, mogućnost da se na diplomskom studiju novinarstva student usmjeri na izučavanje i obučavanje za rad u odnosima s javnosti, popularno zvanima jednostavnijim nazivom PR.
Veću glupost dugo nisam vidio. Zapravo, čudim se samome sebi kako mi to nije i prije palo na pamet. Znači, situacija je ovakva:
Studira se novinarstvo. Dok to radiš, profesori te uče osnovama te (u javnosti) omražene profesije, uče te kako funkcionira svijet medija i uče te što znači biti novinar. Neki te pokušavaju potaknuti da razmišljaš svojom glavom, potiču te da razvijaš kritičko mišljenje i da ne prihvaćaš stvari zdravo za gotovo. Jer, posao je novinara da gleda stvari i s druge strane, osim s one koja se nudi. Dužnost je novinara da uvijek postavi jedno pitanje više, da objektivno izvjesti o svemu sa čime se susreo i što je vidio. Također, ako me pamćenje služi, novinar bi trebao ukazivati na bilo kakve nepravilnosti u društvu, što bi poticalo da se one isprave.
To je kul. I tako dođe student novinarstva i odluči se specijalizirati se za Public Relations. Jebeno. Sve što je do tada naučio pada u vodu. Od tog trenutka, počnu ga učiti kako biti posrednik između svoje stranke i medija, uči ga se kako funkcionira fantastičan svijet odnosa s javnosti. Obučava ga se kako organizirati konferencije za medije, poučava ga se kako funkcionirati kao posrednik između svoje stranke i medija. Studentu se objašnjava na koji način frizirati izjave i održavati ugled svojeg poslodavca, kako da sve radnje istoga prezentira na način prihvatljiv javnosti. Ukratko, on uči kako mazati oči ljudima.
Odličan izbor! Postanite plaćenik i stručnjak za manipluaciju već prekjučer! Pazi radnju. Prošli tjedan na jednom predmetu, jedan profesor nam je objašnjavao što su konferencije za novinare, kako su one izrežirane predstave namijenjene da vam ne daju nikakve korisne podatke. Sve to stoji. No, jedan drugi profesor na diplomskom studiju, objasnit će nam kako voditi upravo takve konferencije i kako uspješno zavarati ljude.
Ne zaboravimo, PR je daleko isplativiji i sigurniji posao od novinarstva. Za pozamašnu plaću strahovati se ne mora i s vremenom si možete kupiti Q7. S druge strane, pogledajte samo te bijedne novinare, sve odreda neispavani nesituirani honorarci.
U nekim prilikama, mogu se čuti komentari kako je studij novinarstva zapravo tečaj. To se može čuti od iskompleksiranih ljudi i volio bih kada bi ovo uvrijedilo barem jednu osobu. Jedino što može biti tečaj jest učenje PR-a. Na fakultetu političkih znanosti nema mjesta nečemu takvome.
Posted at 12:00 am | Comments (11)
2nd November, 2009
Chaotica
Otvara se uskoro nedaleko od Zagreba novi šoping centar koji će biti najveći i najbolji u ovom dijelu Europe. Tako kažu. Imat će milijun restorana i kafića, milijardu dućana i bilijun parkirnih mjesta. Zaista, čini se kako mu konkurencije nema. U borbi za kupce, on će odnijeti pobjedu.
No, neće proći dugo vremena dok se ne otvori jedan još veći i još ambiciozniji šoping centar, u koji će bit ulupano još više novca. I što onda? Samo je pakao granica.
E sad, kad ste već pomislili kako će ovaj post bit normalan, moram vam reć kako sam vas zajebao. Meni, naime, ti silni šoping centri idu na kuratz i to poprilično. Previše ih je na premalo ljudi. Zbog njih propadaju mali dućani u gradu, pa kad poželim subotom prošetat do grada i pronać nešto normalno za obuć, uvidim da to ne mogu. Naravski, tko ima auto, može bez po muke otići do šoping centra na periferiji grada i opskrbiti cijelo svoje kućanstvo plus susjedstvo. Moje kućanstvo posjeduje auto, no mrsko mi je ići u te centre. Ne volim vrevu koja tamo vlada i šarenilo koje će me uz malo sreće dovesti do epilepsije. Svejedno, nerijetko odem zato jer moram, barem im ne moram plaćat parking.
U samom Zagrebu i oko njega, ima barem petnaestak šoping centara, a u planu ih je još desetak. Krajnje je vrijeme da se počnemo što više razmnožavati da ne razočaramo jadne investitore koji svoje teško zarađene novce ulažu u takve odurne projekte. Sve su to prvoklasni kreteni nesposobni zaraditi lovu na bilo kakav drugi način.
Osim toga, u tim centrima se koncentrira malograđanstvo kao malogdje do sada. Imamo tamo mase budućih jelena veljača na kavicama sa svojim frendicama skupa sa hrpetinom šminkerskih snobova koji dođu pozirat. Kad sam već takve spomenuo, veća seljačina od njih ne mogu bit čak i da na čelo stavim natpis: “JA SAM SELJAČINA”.
Što me dovodi do još jedne stvari. Vidio sam danas letak koji pompozno najavljuje otvaranje tog novog najvećeg centra zapadno od Zagreba i na njemu ugledao sliku osobe od koje dobijem plikove na koži. Da, vidio sam sliku Marija Petrekovića, najiritantnije osobe u Republici Hrvatskoj. Gore od njega ne može. Sve što sam pisao u prošlom postu o onoj spodobi, sve to je med i mlijeko prema onome što bih mogao napisati o ovom biću, no suzdržat ću se. Toliko o tome centru kada ga dovode kao “zvijezdu otvaranja”. Fuj!
Posted at 9:50 pm | Comments (10)
18th October, 2009
Intensity!
Vrijeme je za novi nenadjebiv post.
Mrzim Jelenu Veljaču. Pogled njenih očiju i stil pisanja dovoljni su da je svaki iole normalan žitelj ove države poželi zakopati živu u raku punu vruće kome.
Ona sama za sebe kaže da je “kolumnistica”. Ne postoji tako nešto kao što su kolumnisti i kolumnistice. Postoje novinari koji u određenom mediju periodično iznose svoje stavove vezane uz raznorazna događanja i što im god padne na pamet. Dobila je ona prostor za periodično iznošenje svojih bljuvotina na papir, no to nema veze s novinarstvom. Uostalom, baš kao što nema veze ni s mozgom. Buljooka šotokuca, kakva je, umislila je kako je to što piše od iznimne važnosti svim ženama u trendu. Prodala bi ona dušu đavlu da postane jedna hrvacka keri bredšou.
Moguće da se čitanost Jutarnjeg lista povećala njenim svakotjednim izljevima prostog pretencioznog preseravanja, no koliko se tek srozao ugled te dnevne novine? Ionako ga je zahvatilo žutilo. Čitam ga jer sam navikao, a navika je jedina stvar kojoj robujem. Tako eto u posljednjih 5 godina rijetko kada se desilo da ručam, a da ne prelistavam novi primjerak Jutarnjeg. Kada god naletim na Veljačine škrabotine, dio poluprobavljenog ručka izbacujem iz jednjaka, no nastavljam dalje - imam jak želudac.
Ne zaboravimo, odigrala je ona glavu ulogu u prvoj hrvatskoj sapunici i kako ju je samo odglumila! Nasumično izabrana ovca sa stočnog sajma bolje bi glumila od nje. Zatim je napisala scenarij za jednu ambicioznu hrvatsku seriju o propaloj plemićkoj obitelji. Mora da je propustila puno “kavica sa svojim frendicama” kako bi našvrljala tu glupost, kojoj je dorastao svaki prosječni osnovnoškolac.
Gostovala je ona u nedjeljnoj emisiji kod kolege Ace Stankovića, koji joj se tom prilikom iz nekog razloga neviđeno ulizivao, umjesto da ju je raskrinkao pred pučanstvom. Na svu sreću, u tom je gostovanju svima pokazala što je i kakva je. Ta “emancipirana, samosvjesna žena” upravo je najbolji primjer zašto žene danas nisu takve.
Želim joj sve najgore u nastavku karijere.
Posted at 10:22 pm | Comments (7)
14th October, 2009
Wanganui
Da ne duljim, alergičan sam na većinu uvodnih postova naših blogodebila, pa ću kušati da ovaj post bude kao i svi drugi kojih će, nadam se, biti u mjeri koja bi bila negdje između manjka i viška.
U narodu je opće poznata činjenica da blogove pišu homoseksualci i curice. Ima li u tome imalo laži? Ne spadam niti u jedno od navedenih skupina, a opet, ovo nije moje prvo blogersko iskustvo. Zanimljivo je kako sam prošli blog pisao ne iz potrebe da kažem nešto pametno, već kao vrstu javnih obavijesti obožavateljima jedne poznate TV-emisije, čiji sam bio sudionik i koja nažalost više ne postoji.
Prezirem ljude koji koriste blogove za svoje interne filozofsko-ljubavno-hermetičko-poetske idiotarije i sve slične radnje. Dakako da će ti blogovi biti čitani, ali od strane malograđanstva koje doživljava snošaj nakon svake prethodno spomenute rabote. Radije bih pojeo vlastite testise nego bio takav bloger.
Nisu mi dragi ni oni blogeri koji misle da su netko a da je njihov blog nešto, a u principu su bijedni. Ne volim previše niti pretjerivanje sa slikama na blogu (osim ako posrijedi nije fotoblog, što je također blesavo), jer svaki pokušaj da slikama zakamufliraš svoju nepismenost i nesposobnost pisanja, vrlo je uočljiv i strši.
Mojoj mržnji nema kraja! Nastavak slijedi kada mi se odmrznu prsti.
Posted at 12:28 am | Comments (10)